Slika na Tašmajdanu kraj koje su nastajali prolaznici
Juče je obeležen dan početka agresije NATO alijanse na našu zemlju
Slika deke koji se poklanja pred spomenikom Milice Rakić i svih žrtava jeste poklon svih nas i nosi poruku da ih ni naša deca ne smeju zaboraviti kao ni mi čak ni kada ostarimo kao ovaj gospodin

POD ruševinama od NATO projektila u Surdulici 27. aprila zauvek je zaustavljeno detinjstvo Miljane Milić (15), njenog brata Vladimira (12) i rođaka Miomira Mladenovića (14). Istog dana ubijena je Dragana Dimić (3), devojčica iz Lipljana. A, u Murinu, gde su utočište potražila deca iz Prištine, ubijeni su Julijana Brudar (10), Olivera Maksimović (12) i njihov rođak Miroslav Knežević (13).
Milica Rakić, Olivera Maksimović, Miroslav Knežević, Julijana Brudar, Sanja Milenković, Gordana Ignjatović, Milan Nikolić, Marko Roglić, Dalibor Tasić, Irena Mitić, Marko Simić, Milica Stojanović i Dragana Dimić
SPOMENIK “Nezaboravnik” koji su “Novosti” sa svojim čitaocima podigle u Tašmajdanskom parku, beleg je za svu nastradalu decu tokom 78 dana NATO bombardovanja. Spomenik je, svih proteklih godina, postao zborno mesto tuge. Neki roditelji, koji su u proleće devedeset devete izgubili decu, i danas dolaze da nađu utehu ispred ovog spomenika u kome su, u liku Milice Rakić, imena svih naših Milica. A, stihovi upisani, na srpskom i engleskom, kao poruka i opomena, rekvijem su svim našim Milicama
Ovaj deka nije zaboravio da su i oni bili samo deca i da im je neko uskratio da odrastu, postanu nečije ljubavi, ostanu radost svojih roditelja i dožive sve svoje radosti zato im se poklonio u ime svih nas noseći poruku da ne smemo zaboraviti andjele nad nebom Srbije.
Čiko, ja tebe gledam s neba
I vidim te kao na slici
Čiko, ja sam onaj cvet-beba
Кoji si ubrao u Batajnici.
Ja sam bila ona mala
Milica, što je zadremala
U maminom zagrljaju
A probudila se u raju.
Sad nisam ona bulka rumena
Već beli anđelak one bulke
Što gleda svoje najdraže s neba
I vidi tebe… i tvoje ruke.
Moj tata se sada brije
A moja mama pegla pelene
Ja ih vidim i žao mi je
Što ne vide i oni mene.
Eno i moje roze noše
I lutke što se smešila na me
Кad su tvoje zle tice došle
I otele me od moje mame.
Tada sam se ovde popela
S nekom dečicom nepoznatom
Ali bih mnogo više volela
Da sam dole, s mamom i tatom.
Da ti kažem još samo ovo
Pa idi i zaboravi me
Mama će da me rodi ponovo
I daće mi još lepše ime!
– Dobrica Erić u znak sećanja na Milicu Rakić i svu našu decu stradalu u NATO bombardovanju 1999.